Naučnici dokazali da AURORA PROIZVODI „MUZIKU“!

Vodeći se starom izrekom „gde ima dima, ima i vatre“, grupa dobrovoljaca i naučnika u Finskoj dala se na posao da dokaže – ili demantuje – da polarna svetlost – aurora proizvodi „muzku“ to jest zvuke.!..
Stotinama godina postoje izveštaji o cvrčanju, pucketanju i drugim zvucima koje pominju starosedeoci Arktika, kao i stanovnici koji žive u Kanadi, Finskoj i drugim severnim zemljama.
Neke grupe kanadskih „prvih naroda“ (kako sebe nazivaju starosedeoci ove zemlje) veruju da se aurora borealis sastoji od duhova njihovih predaka, i da je buka koja se čuje – njihovo pevanje.
Ali, do sada su naučnici tvrdili da Sunčevo zračenje u magnetostferi može da proizvede samo vizuelni efekat: poznata zelena, ružičasta i ljubičasta svetla. Ipak, neko misli i drugačije, s obzirom da je mnoštvo ljudi svedočilo da zvuci aurore, jednostavno, postoje, i da to vredi istražiti.
Profesor akustike Unto Laine, sa finskog univerziteta Alto, koji je i sam čuo zvuke dok je posmatrao severnu svetlost u Laponiji, pregledao je istoriju ovih „izveštaja“ i pokušao da konstruiše hipotezu koja bi mogla da objasni ovu pojavu.
On je 2016. godine došao na ideju da su zvuci električna pražnjenja, koja su rezultat „temperaturne inverzije“, koja se dešava kada se hladan vazduh, umesto da lebdi iznad zemlje, prilepi za tlo, a topao vazduh, koji je inače u blizini nivoa tla, podiže se i pokriva onaj hladan na nadmorskoj visini od 60 do 400 metara – što je obrnuto „normalnim“ pozicijama. Kada se topao vazduh podigne, on nosi negativne jone sa sobom na dno inverzije.
Zvuk se stvara na visini od 80 metara
Polje statičkog električnog potencijala širi se prema nebu i dole prema zemlji, a kako severno svetlo „bombarduje“ magnetosferu pozitivno naelektrisanim elektronima, oni se spajaju na vrhu inverzije.
„Testirao sam to sa dva sata materijala koji sam snimio u mestu Fiskari 2013. godine“ napisao je Laine u radu. „Model se lepo uklopio u hipotezu i istovremeno dao visinu inverznog sloja još tačnije: 78-80 metara.“
Podatke je Laine prikupljao tokom skoro dve decenije, snimajući pomoću tri mikrofona tokom određenih perioda, ali sada je njegovo istraživanje inspirisalo novi naučni projekat u opservatoriji Hankasalmi u mestu Jivaskila u Finskoj, koji ce snimati potencijalne zvukove polarne svetlosti 24 sata dnevno sa četiri mikrofona, u čemu će učestvovati i građani.
Ispod Aurore se ništa ne čuje
Ovo bi barem objasnilo zašto jedan od fotografa „prvih naroda“ zvuke opisuje kao „cvrčanje“, a sam Laine kao „pucanje mehurića“, kao i zašto mnogi ljudi nikad ništa ne čuju kad stoje ispod aurore – dokle god nema temperaturne inverzije, nema ni drugih efekata.
Projekat je finansiralo 200 različitih donatora, kao i fond EU za nauku.
“ Pokušavamo da čujemo isti zvuk sa tri ili četiri mikrofona koji se nalaze na nekoliko metara razmaka “ rekao je Arto Oksanen, šef opservatorije. Merenjem vremenskog kašnjenja u svakom snimku moguce je izračunati trodimenzionalni položaj izvora zvuka – ili bar pravac prema izvoru zvuka.“
Molimo online portale (sajtove), ako kopirate orginalni clanak s našeg sajta zanimljivosti dana NAVEDITE NAS KAO IZVOR i MALO IZMENITE NASLOV.Za objavljivanje originalnih članka sa sajta na Facebook(Meta),Instagram,YouTube kontaktirajte nas za odobrenje. Hvala!
PREDLAŽEMO VAM JOŠ:



