DA LI ZNATE kako je nastao bar-kod?

Danas gotovo da nema proizvoda koji na sebi nema bar-kod oznaku. Da li ste se ikada zapitali kako je bar-kod nastao? Taj „čudan niz“ vertikalnih crnih i belih crtica različitih širina, jednostavnog naziva „crta kod“ ili bar-kod…
rešila je veliki problem potrošačkog društva…
Početkom tridesetih godina 20. veka, student Volis Flint došao je na genijalnu ideju koja bi mogla drastično da ubrza kupovinu u radnjama: smislio je da kupci na karticama obeležavaju proizvode koje su izabrali u radnji, što bi kada dođu na kasu dosta ubrzalo stvar.
Ipak, koliko god u tom trenutku njegova ideja zvučala napredno i korisno, nije doživela široku upotrebu.
Nakon Drugog svetskog rata javila se nova velika ideja: mladi učitelj Norman Džozef Vudlend dodatno je razradio ovaj problem. Smislio je da se proizvodi u radnji obeležavaju mastilom koje bi se videlo pod ultraljubičastom svetlošću. Ovo se pokazalo kao skupo i ne baš pouzdano zbog razlivanja mastila, pa je Vudlend smislio nešto bolje: kombinaciju bar-koda i Morzeovog koda.
Prvi ovakav čitač bio je dimenzija radnog stola, mračna kutija sa veoma jakom sijalicom (prvo 150 pa 500 vati), pa se prodavcima nije dopala ideja da kupuju i postavljaju veliki broj takvih čitača koji su mnogo grejali i štetili vid. Za tako nešto bila je potrebna velika količina svetlosti precizno usmerena na malu površinu – laser, koji tada nije bio ni na vidiku, bar ne nalik današnjem.
Vudlend, koji je tada radio u IBM-u dobio je ponudu od svoje kompanije da im proda patent, ali je zajedno sa Bernardom Silverom, njegovim saradnikom u pravljenju te verzije koda za obeležavanje proizvoda, ponudu odbio smatrajući da je preniska. Onda su ga 1962. prodali kompaniji Filko, a oni dalje kompaniji RCA.
Šezdesetih godina, diplomac MIT-ja Dejvid Kolins pokušavao je da osmisli način za prepoznavanje železničkih vagona. Umesto belih i crnih crtica, on je smislio plave i narandžaste pruge napravljene od materijala sa refleksijom.
Te pruge su predstavljale cifre od 0 do 9. Svaki vagon imao je četvorocifren broj koji je pokazivao kojoj železnici vagon pripada, i još šest cifara za identifikaciju samog vagona.
Kolins se krajem šezdesetih, kada je njegova ideja postala već dosta dobro prihvaćena, ponovo obratio svojoj kompaniji Silvanija sa idejom da napravi crno-beli kod, ali su ga odbili, objašnjavajući da nema novca za ulaganje. Kolins je onda dao otkaz i osnovao sopstvenu kompaniju, a Silvanija se od plavo-narandžastih pruga nikad nije obogatila.
Onda su se pojavili i laseri koji su tankim zracima u obliku linije prelazili preko bar-koda. On funkcioniše tako što crne prugice apsorbuju svetlost dok ga bele reflektuju pa se tako senzoru šalje on/off signal. Svaki kod ima dva puta po šest brojeva. Prvi broj u kodu uvek je nula, osim kod mesa i proizvoda čija težina varira, kao i nekoliko drugih.
Sledećih pet brojeva su kod proizvođača, narednih pet su oznaka proizvoda i poslednji broj je kontrolni i on pokazuje da li je prethodnih 11 dobro očitano. Bar-kod se pokazao kao veoma zgodan pošto se kod mogao čitati iz najrazličitijih uglova, čak i ako je delimično pocepan.
U sedamdesetim se na dodatno prilagođavanje kodiranja proizvoda bacio krajnji kupac Vudlendovog patenta, kompanija RCA, a uporedo sa tim i Vudlend je nastavio da radi za IBM u kom je razvio „univerzalni kod proizvoda“ (Universal Product Code, UPC), koji je na kraju prihvatila čitava industrija.
Centar za promociju nauke (CPN) ima misiju da populariše i promoviše nauku, da razvija naučnu pismenost, povezanost i afirmiše ideje ekonomije znanje, de budi radoznalost i podstakne mlade da se opredele za put nauke.
Molimo online portale (sajtove), ako kopirate orginalni clanak s našeg sajta zanimljivosti dana NAVEDITE NAS KAO IZVOR i MALO IZMENITE NASLOV.Za objavljivanje originalnih članka sa sajta na Facebook(Meta),Instagram,YouTube kontaktirajte nas za odobrenje. Hvala!
PREDLAŽEMO VAM JOŠ:



